Minus od preko 100 milijuna eura koji su u Hajduku napravili u posljednje tri godine od preoblikovanja, jasan je pokazatelj koliko su čelnici Hajduka dobro poslovali. Uglavnom su kupovali i preskupo plaćali igrače sumnjive kvalitete, koje kasnije nisu mogli ni prodati ni darovati. Jedine prave prodaje bili su igrači ponikli u vlastitom omladinskom pogonu, poput Kalinića, Strinića, Gabrića..., a iznimka od ovog pravila je Senijad Ibričić. Ukupno su u posljednjih nekoliko godina čelnici Hajduka za inozemna pojačanja potrošili 13 milijuna kuna, što je gotovo u lipu jednako razlici između prihoda i rashoda.

Hajduk je minus nagomilao pacerskim potezima na tržištu, milijuni su utrošeni na dovođenje Vejića, M. Buljata, Jerteca, Brkljače, Šerića, Cernata, Smoje, K. Ljubičića, Bulkua, J. Barišića, Paraibe, Thiaguinha, Miličevića, Luštice, Sarića, Inohe.... Potrošili su milijune, trofeje nisu osvojili, a igrače su kasnije ili puštali besplatno ili su ih morali potjerati uz bogate odštete.

Najbizarnija priča svakako je Hajdukov odnos s Hrvojem Vejićem, igračem koji potpisuje sve trofeje koje je osvojio klub u ovom tisućljeću. Kad se vraćao na Poljud, Vejić je potpisao višegodišnji ugovor, namjeravao je iz Bilog dresa u mirovinu. No, vrlo brzo nestalo je novaca pa su mu predsjednici ugovor u tri navrata smanjivali. Ukupno se nekadašnji kapetan Hajduka odrekao preko 3 milijuna eura, no bez obzira na ustupke, nije igrao. Hajduk ga je plaćao, te gurao u drugu momčad, gdje je šutke trpio poniženje. Do nedavno, kad su ga zajedno s Ljubom Miličevićem i Josipom Barišićem poslali u trećeligaša Primorac iz Stobreča. Vejiću je prekipjelo te je Hajduku predložio nagodbu, koju bi ovih dana trebao potvrditi Nadzorni Odbor Hajduka.